Ivo Andric.. 5

Knez sa tuznim ocima

Bio je jedan knez (ali uistinu bio, ne da ja to tek tako pricam) koji
je ima tuzne oci i malu knezevinu. Njegova zemlja bila je zaista
malena, tako malena da bi on, kad bi se zamislio na popodnevnoj setnji,
uvijek presao granice svoje zemlje i usao u susjedsku. Tolika je eto
bila njegova knezevina, manja nego jedna dobra setnja. A oci je imao
zaista tuzne. Lepe, tamne, osencane dugim trebavkama, a beloocnica s
lakim modrim tonom kao u mlade teladi ili jekticavih devojaka iz
provincije. Zene su govorile da te oci "govore", a muskarci su cutali.
("Tebi sve govori!" rekao je rastresito i mrzovoljno jedan novcar
svojoj zeni.)

Ali knez nije mnogo mario za zene ni za druge razonode. On je
brinuo brigu o svojoj zemlji i danju i nocu mislio kako da je usreci.
Kako je knezevina bila odvec malena za takva veca preduzeca i planove,
on je gradio mostice od trske i male mlinove, koji ne mogu mljeti, ali
je bilo milina pogledati kako se na potocima okrecu bezbrojni vitlovi
razbijajuci vodu s lopatice na lopaticu. On je podrezivao svaki grm da
ne raste preko mere i da bi zadrzao neobicnu formu cuna ili
mnogokutnika koji mu je on odredio.

Nasred knezevine bilo je jedno stablo, inace kruska divljaka, to
je bilo najvece stablo u zemlji u s njega je knez zabranio da se jede.
Podanici su strogo obdrzavali tu zabranu i to stablo je bilo poznato u
cijeloj knezevini pod imenom "Najsladje Voce".

Cesto su cak iz najdaljih zemalja dolazili putnici da se poklone
knezu tuznih ociju; on bi ih primao, gledao, trepcuci i u zabuni sta da
im rece, a oni odlazili ocarani dubinom njegova pogleda i dubokim
znacenjem njegove sutnje.

I dogodi se jednom da je knezev pogled pao na jednu zenu kao sjena u kojoj se ona razbolje.

To je bila plava i mlada zena jednog slikara, koji je zivio od
svojih slavnih slika i lepih verskih napisa, koji su visili po
hramovima. Slikar je bio covjek onizak i snazan, a veseo i pun neke
nutarnje vatre u zivotu i radu. Nenavikla na laz i pretvaranje, ona
podje sva blijeda do slikara i rece mu s onim bolnim mirom koji
razoruzava i kojim govore zene kad istinski ljube:

-- Vidila sam kneza. Ne mogu ti dulje biti zena. Ja moram da idem
njemu, da mu sluzim svojim tijelom i svojom dusom, koliko to jedna zena
moze. Dosla sam da ti to kazem. Cini s mene sto hoces.

Stajala je pred njim opustenih ruku, sva obasjana nesrecom kojoj
se ne moze umaci. A niski slikar, covjek velike duse, okrenu lice od
nje i cekase tako sve dok nije otisla.

Od kad su zapisane prve price ne pamti se da je bilo dvoje
dostojnijih ljubavnika koji su se ljepse rastali pred zlom, koje moze
svakog da zadesi.

Ona podje knezu. Kad je stala pred njega, premiruci od njegova
pogleda, nije vidjela nista do njegovih ociju. Ponudi mu se s izrazom
krivca, i ostade da mu sluzi. Prodje dosta vremena.

Ali ima dana u godini kad se zena ne moze zadovoljiti pogledom. U
nasim knjigama nije zapisan broj tih dana, jer on nije kod svih zena
jednak. Ali svaka ih ima.

Takvi dani dodjose, nakon mnogo cekanja, slikarevoj zeni i
knezevoj ljubovci. Najednom se sva zena promijeni. Zaigrase joj misici,
rasirise se oci u nabrekose usne. Ona pritiste rukom ljubicast atlas na
grudima. A pogled joj strasan, strasan za citav pedalj iznad knezeve
glave. Govorila je knezu vise vrelim dahom nego nejasnim recima. On je
gledao u nju svojim pogledom od rodjenja, a ona zastade pred dubokom
sutnjom toga pogleda kao pred vodom preko koje se ne moze, i tada po
prvi put vidje njegovu malu lubanju, uska pleca i nikakve noge. Zena
pade pred saznanjem nove i poslednje nesrece, lijevi joj obraz zadrhta
i sve joj tijelo savi u plac. Knez ode, sutljiv i sav u pogledu.

Dani idu a bol nece da predje. To je strasnije od prebijene
zivotinje i posjecena stabla. Snovi i pomama svih misica, a krv staje
cas u glavi, cas u srcu. Jedna ruka je kod slikara, druga kod kneza, pa
je razapinju da urla od bola i umire od sramote.

A jedno jutro se dize sa svog loga zena, prevarena i ocajna,
pomisli jos jednom na slikara, koji radi kraj prozora u ostrom i finom
mirisu boja i na njegove ruke jake i svjeze oprane poslije rada,
pomisli na svoju srecu od nekad i na nesrecu od sada pa do vijeka -- i
izidje na trg, gdje je u sjeni "Najsladje Vocke" sjedio knez, okruzen
svojim podanicima i udivljenim posjetnicima iz daleka. Oni su, uvijek u
sjeni njegova pogleda, slavili kneza, uredjenje njegove drzave i sve
darove koje mu je Bog dao.

Svi se zacudise da u to doba i na neprilicnu mjestu pristupa zena
knezu. Bila je blijeda iako je sva gorila. Knez je gledao u nju ocima
koje ocaravaju i zaustavljaju, ali ona, zena nesrecna i mucena najvecim
bolovima koje priroda poznaje, ne poniknu pred njim, nego raskinu
zeljnom rukom car njegova pogleda kao paucinu, i prije nego je tko
mogao spijeciti -- strasno je reci! -- pljunu mu glasno i zestoko u oci.

-- Pfu!

Zatim se kao olaksana okrenu. Jedan cas zaprepastenje sutnje, a onda je raznesose na maceve.

Ali knez je oslijepio.
Poslednje sto je vidio bile su njene usne vlazne i crvene.

Bez ociju on je bio ubrzo svrgnut. I nevjerojatno je kolika je
bila mrznja i odvratnost sto je sirio oko sebe. Ona je bila jednaka
njegovoj nekadanjoj moci. U cijeloj zemlji nije se moglo naci ni jedno
pesto koje bi ga vodilo, nego je kuckao stapom po svijetu, gladan i bos.

I zacudo; ni knjige, u kojima je najpre zapisan ovaj dogadjaj, ne
nalaze samilosne rijeci za bijednog kneza; poslije jedne pouke
mladicima, zavrsavaju rijecima:

"... jer je pljuvacka ovakve zene dovoljna da se otruje cijelu vojsku najveceg cara, a kamoli ne jednog covjeka".

---------------------------------------------------------------------------------------------------
---------------------------------------------------------------------------------------------------