SRPSKI KRALJ - BUGARSKI SVETAC
Čudnom igrom sudbine mošti Svetog
kralja Milutina, najvećeg srpskog zadužbinara, ne počivaju ni u jednoj
od njegovih mnogobrojnih zadužbina. Kralj Milutin preminuo je 29.
oktobra 1321. godine, u svom dvorcu Nerodimlje na Kosovu. Sahranjen je
u njegovoj najznačajnijoj zadužbini - manastiru Banjska. Oko 1389.
godine, zbog nepovoljnih političkih prilika, mošti kralja Milutina
prenesene su iz Banjske u rudarsko mesto Trepču, a odatle, oko 1460.
godine, u Sofiju, gde se i danas nalaze.
Okružen lipama i
brezama, u središtu Sofije nalazi se jedan od najlepših pravoslavnih
hramova u Bugarskoj crkva Svete nedelje, u kojoj počivaju mošti srpskog
sveca i kralja Stefana Uroša II Milutina. Nije poznato kada je ova
crkva sagrađena; prvi pomen o njoj zabeležen je 1578. godine, a tokom
osmanlijske vlasti više puta je rušena i obnavljana, da bi, za vreme
velikog požara, 1863. godine, izgorela do temelja. Carigrad je dozvolio
da se na istom mestu podigne novi hram koji je po relikviji,
Milutinovim moštima, dobio novo ime Crkva Svetog kralja. Za vreme
venčanja jednog člana carske porodice, 16. aprila 1925. godine, crkva
je gotovo do temelja razorena eksplozijom koju su podmetnuli bugarski
komunisti, a kada je, 1935. godine, obnovljena vraćeno joj je ime Sveta
nedelja.
Tako su mošti srpskog kralja, koji je proživeo buran
ovozemaljski život, na dramatičan način preživele požare i razaranja i
ostale kao svetinja sve do dana današnjih.
Koliko Bugari poštuju
srpskog i svog sveca, Svetog kralja Milutina, najbolje svedoči
činjenica da su njegove mošti (bez glave i desne ruke) smeštene u
prelepom izrezbarenom i oslikanom ćivotu, desno od ikonostasa. Preko
moštiju, tokom cele godine, vernici polažu paketiće sa ispisanim
imenima koje, posredstvom Svetog kralja, namenjuju svojim mrtvima. Uoči
svakog 30. oktobra, dana Svetog Milutina, sveštenici crkve Svete
nedelje iznose mošti iz kovčega i unose ih u oltar. Tu ih preoblačei
tokom cele noći održava se bdenije. Belo platno na kojem su Milutinove
mošti ležale protekle godine seče se na sitne komadiće i deli narodu,
za zdravlje i isceljenje bolesnih. Svečanu jutarnju liturgiju, 30.
oktobra, obavezno služi vladika, a prepunom crkvom odjekuje pesma:
"Sveti bogovenčani kralje Stefane, moli Boga za nas". Posle toga
sakupljenom narodu se obraća arhijerej govorom o Svetom kralju Milutinu
i njegovim zaslugama za srpski narod i pravoslavlje.
Zanimljivo
je da se u Bugarskoj čuvaju mošti samo dvojice pravoslavnih svetaca -
kralja Milutina i pustinjaka - čudotvorca Ivana (Jovana) Rilskog,
takođe srpskog svetitelja.
Srpska pravoslavna crkva slavi dan
upokojenja Svetog kralja Milutina 12. novembra (30. oktobra po starom
kalendaru). Istog dana, u Srpskoj pravoslavnoj crkvi se čuva spomen na
Milutinovog brata Dragutina (monaha Teoktista), njihovu majku kraljicu
Jelenu i obrtenije časnih kostiju Milutinovog sina Stefana Dečanskog.
Narodno svetilište postao je i jedan bor u Nerodimlju koji je, po
predanju, zasadio sam kralj Milutin. Narod se okuplja kod bora na sabor
o Uskrsu.
http://www.srpsko-nasledje.co.yu/sr-l/1998...article-10.htmlKraljica Simonida
Iz projekta Википедија
Skoči na: navigacija, pretraga
Simonida
(grč: Σιμωνις, rođena 1294, umrla posle 1345) bila je ćerka
vizantijskog cara Andronika II Paleologa i četvrta supruga srpskog
kralja Stefana Uroša II Milutina.
Српска краљица Симонида, фреска настала око 1320. године из манастира Грачаница који је 1310. подигао краљ Милутин.
Srpska kraljica Simonida, freska nastala oko 1320. godine iz manastira Gračanica koji je 1310. podigao kralj Milutin.
Sadržaj
* 1 Poreklo
* 2 Udaja
* 3 Brak
* 4 Monahinja
* 5 U modernoj srpskoj kulturi i nauci
* 6 Napomene
* 7 Reference
o 7.1 Izvori
o 7.2 Literatura
[uredi] Poreklo
Simonida
se rodila 1294. godine kao jedina ćerka vizantijskog cara Andronika i
njegove druge supruge Irine (Jolande) od Monferata. Irina je Androniku
rodila tri sina: Jovana (), Teodora i Dimitrija, ali je takođe i
nekoliko puta pobacila. Kada je došlo vreme da se carica ponovo porodi,
po rečima istoričara Georgija Pahimera, jedna od dvorskih dama je
predložila da se u toku porođaja istovremeno pred ikonama dvanaest
apostola održavaju molitve i zapali po jedna sveća iste veličine. Po
ovom vizantijskom običaju, novorođenče je trebalo nazvati po apostolu
ispred čije ikone bi sveća poslednja dogorela. Pošto se najduže održala
sveća pred ikonom sv. Petra, čije je prvobitno ime bilo Simon,
Andronikova ćerkica je dobila ime Simonida, apsolutno unikatno u
vizantijskoj istoriji.
Udaja
Vizantijsko carstvo iz doba
vlade Andronika II bilo je pod stalnim pritiskom mnogobrojnih
neprijatelja. Evropskim provincijama carstva, pre svega Makedoniji,
stalno je pretio srpski kralj Stefan Uroš II Milutin koji je još
početak svoje vlade 1282. obeležio osvajanjem Skoplja. Nakon toga,
ratoborni srpski kralj je zauzeo čitavu vardarsku Makedoniju, a njegovi
ratnici su nastavili da upadaju u vizantijske oblasti. Na kraju,
Andronik je 1297. pokušao da preokrene ratnu sreću i protiv Srba je
uputio slavnog vojskovođu Mihaila Glavasa Tarhoniota, nekadašnjeg
pobednika nad Bugarima. Glavas je pak pretrpeo poraz i po povratku u
Konstantinopolj predložio je caru da pokuša da sklopi trajan mir sa
srpskim kraljem putem dinastičkog braka. Andronik je prihvatio predlog
i uputio je Milutinu učenog diplomatu Teodora Metohita koji je već
uspešno ugovorio brak između prestolonaslednika Mihaila IX i
Rite-Marije, ćerke jermenskog kralja Kilikije Lava III.
Pregovori
sa srpskim dvorom bili su dugi i neodlučni i Metohit je morao putovati
pet puta kako bi uspešno okončao diplomatske igre. I sam Andronik II je
u toku pregovora doživeo nekoliko teških preokreta. Car je u početku
planirao da Milutinu ponudi brak sa svojom sestrom Evdokijom, udovicom
trapezuntskog cara Jovana II Velikog Komnina (1280.-1297.). Međutim,
Evdokija je odbila da se po drugi put udaje i vratila se u daleki
Trapezunt. Androniku je tada, od neudatih ženskih članova dinastije,
preostala jedino petogodišnja ćerka Simonida. Zahvaljujući Metohitovom
Poslaničkom slovu mezasonu (carevom prvom ministru) Nićiforu Humnu
znamo da je na nemanjićkom dvoru postojala jaka opozicija braku sa
vizantijskom princezom. Srpsko plemstvo, ali i vizantijski prebezi, su
želeli nastavak rata protiv carstva zarad novih osvajanja i sticanja
plena. Pored toga, krajem 1298. umro je bugarski car Smilec i njegova
udovica , Andronikova sestra od strica, ponudila je brak Milutinu čime
se otvorila mogućnost personalne unije, ili čak i ujedinjenja
Kraljevine Srbije i Drugog Bugarskog carstva.
Posle svih
diplomatskih preokreta, carski par je rešio da zarad mira ipak žrtvuje
svoju jedinu ćerku. Nakon toga car se suočio sa protivljenjem crkvenih
krugova, pre svih strogog carigradskog patrijarha Jovana XII Kozme.
Milutin je naime već bio u trećem braku sa Anom, ćerkom bugarskog cara
Georgija Tertera. Pored toga i druga supruga, ugarska princeza
Jelisaveta (Eržebet) još je bila u životu, tako da je po crkvenom pravu
srpski kralj važio za bigamistu. Najzad, kralj je bio ne samo
četrdesetak godina stariji od male neveste, već i četiri godine od svog
budućeg tasta. Car se 4. marta 1299. sastao sa patrijarhom u Silivriji
ali nije dozvolio prvosvešteniku otvaranje *** pitanja. Uvređeni
patrijarh je odbio da se vrati u carigradsku patrijaršiju pre nego što
ga car udostoji prijema. I pored toga, Andronik i njegova brojna svita
su krenuli u Solun gde su stigli u vreme Uskrsa i gde je proslavljeno
venčanje koje je obavio ohridski arhiepiskop Makarije. Prethodno je
nepoverljivi Milutin organizovao razmenu talaca i predaju njegove
dotadašnje supruge Ane Vizantincima na sredini Vardara. Nakon toga,
srpski kralj i njegovi plemići su bili ugošćeni u Solunu gde su obe
strane razmenile skupocene darove. Vizantijski car je Milutinu zvanično
prepustio teritorije koje je kralj dotada osvojio kao miraz za njegovu
ćerku. Time je na ideološkom planu veličina i čast Vizantije i njenog
cara sačuvana, a u stvarnosti vardarska Makedonija i severna Albanija
su zauvek izgubljeni. U aprilu 1299. godine malena Simonida je
otputovala u Srbiju sa svojim vremešnim suprugom.
Brak
Стефан
Урош II Милутин, ктиторски портрет настао око 1315. године. Краљ је
приказан са моделом црквице св. Јоакима и Ане (ткз. Краљеве цркве) у
Студеници.
Stefan Uroš II Milutin, ktitorski portret nastao oko
1315. godine. Kralj je prikazan sa modelom crkvice sv. Joakima i Ane
(tkz. Kraljeve crkve) u Studenici.
O Simonidinom bračnom životu
sa Milutinom nije sačuvano je tek nekoliko sporadičnih pomena. Po
sporazumu, kojim je srpsko-vizantijska granica povučena linijom
Ohrid-Štip-Veles, pri čemu su pomenuti gradovi ostali u rukama cara,
Simonida je trebalo da bude vaspitana na srpskom dvoru sve dok ne bude
bila dovoljno stara da preuzme sve bračne obaveze. Po srednjevekovnim
merilima mlade plemkinje su postajale punoletne obično u 12. godini i
tada su i udavane. Po Pahimerovim rečima, prilikom prvog susreta
Milutin je, suprotno običajima, sišao sa konja i Simonidu dočekao pre
kao gospodaricu, nego kao suprugu. Sam detalj otkriva koliko je
Milutin, već iskusni političar i ratnik, pridavao ovom braku, prvom, a
pokazaće se i jedinom koji je jedan srpski vladar uspeo da sklopi sa
ćerkom vizantijskog cara, formalno prvog među vladarima hrišćanske
Vaseljene.
Sam car se po povratku u Carigrad krajem 1300.
godine, nakon podugačkog boravka u Solunu, morao suočiti sa ogorčenim
patrijarhom Jovanom XII. Andronik, koji se odlično razumeo u retoriku,
teologiju i filozofiju, je posetio patrijarha u manastiru i pridobio ga
dirljivim govorom u kome je istakao da je nepovoljni brak sklopljen iz
državnih interesa: "Jer car nema drugih roditelja osim zakona i nema
druge dece osim svih Romeja." Patrijarha je najviše brinulo pitanje
Simonidinog pravnog položaja pošto je Milutin sa Andronikovom ćerkom
sklopio četvrti brak koji pravoslavna crkva nije smatrala kanonskim.
Opravdanje je nađeno u činjenici da je Milutin sklopio brak sa Bugarkom
Anom dok mu je prva žena Jelena, ćerka tesalskog despota Jovana I Duke,
još uvek bila u životu. Samim tim, Milutinov treći brak sa Anom bio je
pravno i kanonski ništavan, dok je time Simonida sada, kada je tesalska
despina bila mrtva, imala sva prava na položaj zakonite Milutinove
supruge i srpske kraljice.
Simonidin brak sa Milutinom izgleda
da je najviše bio od koristi njenoj majci. Irina Monferatska bila je,
po rečima istoričara Nićifora Grigore, odlučna da obezbedi vizantijski
presto jednom od svojih sinova. Međutim, Andronik je imao potomstvo iz
prvog braka koje je uživalo prednost u odnosu na njegovu decu sa
monferatskom markizom. Kada je propao caričin pokušaj da obezbedi
teritorijalne apanaže svojim sinovima, oko Uskrsa 1303. napustila je
Carigrad i preselila se u Solun na koji je njena porodica polagala
pravo još od Četvrtog krstaškog pohoda 1204. godine. Odatle je redovno
pisala zetu Milutinu i Andronik II se u Carigradu počeo bojati da Irina
podstiče srpskog kralja na novi rat. Pored toga, Milutin i Simonida su
po Grigori, svake godine dobijali sve raskošnije i bogatije poklone od
carice-majke. Irina je navodno sve nade polagala u Simonidino
potomstvo. Grigora je zabeležio kako je Milutin konzumirao brak sa
Simonidom u vreme kada je ona imala samo osam godina (1302) čime je
povredio devojčicinu matericu i onemogućio je da rađa [1]. U svakom
slučaju, neko vreme posle 1306, kada je Simonida po ondašnjim merilima
postala punoletna, postalo je jasno da je mlada kraljica nerotkinja.
Sada
se carica Irina okrenula svojim preostalim sinovima, još uvek mladom
Dimitriju, i Teodoru koji je od 130 nasledio ujaka Jovana kao markiz od
Monferata. Nakon što su srpsko-vizantijski odnosi zahladili u periodu
1308.-1310. godine, Irina je pokušavala da nagovori zeta da srpski
presto ostavi jednom od njenih sinova. U tome je carica previdela da je
Milutin u skladu sa Deževskim sporazumom iz 1282. imao obaveze da
presto ostavi u nasledstvo potomcima svog brata Stefana Dragutina.
Pored toga, Milutin je 1309. proizveo svog vanbračnog sina Stefana,
budućeg Stefana Uroša III Dečanskog, u mladog kralja i poverio mu Zetu
na upravu. Međutim, Milutin je iz građanskog rata (1301-1312) sa bratom
Dragutinom, sremskim kraljem, izašao kao pobednik i mladi Dimitrije je
verovatno u proleće 1314. godine posetio sestru na srpskom dvoru. Pravi
cilj ove posete nije ostao tajna za prestolonaslednika Stefana koji se
uz podršku jednog dela vlastele pobunio protiv oca. Stari Milutin pak
bio je daleko od bespomoćnog pa je Stefan potučen, zarobljen i na kraju
oslepljen. U Žitiju Svetog Stefana Dečanskog iz 15. veka, dečanski
iguman Grigorije Camblak je zabeležio kako je Milutin oslepeo sina po
želji svoje mlade supruge. Ova priča ipak potiče iz poznijeg
hagiografskog izvora i ne smatra se u nauci verodostojnom. Oslepljeni
Stefan i njegova porodica su poslati u Carigrad gde su stavljeni pod
nadzor cara Andronika. Što se Dimitrijeve posete Srbiji tiče, surovost
i neprijatnost zemlje odbijali su ga svom silinom i sprečavali da tamo
ostane i živi duže vreme. Nakon Dimitrija i Teodor Monferatski je,
verovatno krajem 1316. posetio Milutina i Simonidu ali se pokazalo da
ni on ne može da se održi u Srbiji duže. U stvari, među srpskim
plemstvom i sveštenstvom se već utvrdilo shvatanje po kome je samo
Nemanjin potomak, potomak svetorodnog korena dinastije, mogao biti
legitimni vladar, tako da vizantijski prinčevi najverovatnije i nisu
imali prave izglede za srpsku krunu. Pitanje naslednika prestola
Milutin je rešio u korist svog sina Konstantina koji se uz kralja i
kraljicu-maćehu spominje u natpisu na ikoni koju je srpski kralj
poklonio 1319. katedrali sv. Nikole u Bariju u južnoj Italiji.