Ivo Andric.. 1,2

Mostovi

Od svega sto covek u zivotnom nagonu podize i gradi, nista nije u mojim
ocima bolje i vrednije od mostova. Oni su vazniji od kuca, svetiji, jer
opstiji, od hramova. Svaciji i prema svakom jednaki, korisni, podignuti
uvek smisleno, na mestu na kom se ukrstava najveci broj ljudskih
potreba, istrajniji su od drugih gradjevina i ne sluze nicem sto je
tajno i zlo.
Veliki kameni mostovi, svedoci iscezlih epoha kad se drugojacije
zivelo, mislilo i gradilo, sivi ili zarudeli od vetra i kise, cesto
okrzani na ostro rezanim coskovima, a u njihovim sastavcima i
neprimetnim pukotinama raste tanka trava ili se gnezde ptice. Tanki
zelezni mostovi, zategnuti od jedne obale do druge kao zice, sto drhte
i zvuce od svakog voza kad projuri; oni jos kao da cekaju svoj
poslednji oblik i svoje savrsenstvo, a lepota njihovih linija otkrice
se potpuno ocima nasih unuka. Drveni mostovi na ulasku u bosanske
varosice cije izglodane grede poigravaju i zvece pod kopitama seoskih
konja kao dascice ksilofona. I, najposle, oni sasvim mali mostici u
planinama, u stvari jedno ovece drvo ili dva prikovana jedno uz drugo,
prebaceni preko nekog gorskog potoka koji bi bez njih bio neprelazan.
Po dva puta u godini gorska bujica odnosi, kad nadodje, ta brvna, a
seljaci slepo uporni kao mravi, seku, tesu i postavljaju nova. Zato se
uz te planinske potoke, u zatokama medju stenama, vide cesto ti bivsi
mostovi; leze i trunu kao i ostalo drvo naplavljeno tu slucajem, ali ta
zatesana brvna, osudjena na oganj ili truljenje, izdvajaju se od
ostalog nanosa i podsecaju jos sada na cilj kome su sluzila.

Svi su oni u sustini jedno i podjednako vredni nase paznje, jer
pokazuju mesto na kome je covek naisao na zapreku i nije zastao pred
njom, nego je savladao i premostio kako je mogao, prema svom shvatanju,
ukusu, i prilikama kojima je bio okruzen.

I kad mislim na mostove, u secanju mi iskrsavaju ne oni preko kojih sam
najvise prelazio, nego oni koji su najvise zadrzali i zaneli moju
paznju i moj duh.

Pre svega, sarajevski mostovi. Na Miljacki, cije je korito kicma
Sarajeva, oni su kao kameni prsljenovi. Vidim ih jasno i brojim redom.
Znam im lukove, pamtim ograde. Medju njima i jedan koji nosi sudbinsko
ime jednog mladica, malen ali stalan, uvucen u se kao dobra i cutljiva
tvrdjava koja ne zna za predaju ili izdaju. Zatim, mostovi koje sam
video na putovanjima, nosu iz voza, tanki i beli kao prividjenja.
Kameni mostovi u Spaniji, zarasli u brsljen i zamisljeni nad sopstveno
slikom u tamnoj vodi . Drveni mostovi po Svajcarskoj, pokriveni krovom
zbog velikih snegova, lice na dugacke ambare i iskiceni su iznutra
slikama svetitelja ili cudesnih dogadjaja, kao kapele. Fantasticni
mostovi u Turskoj, postavljeni otprilike, cuvani i odrzavani sudbinom.
Rimski mostovi u juznoj Italiji, od bela kamena, sa kojih je vreme
odbilo sve sto se moglo odbiti, a pored kojih vec stotinu godina vodi
neki nov most, ali oni stoje jos jednako, kao skeleti na strazi.

Tako, svuda na svetu, gde god se moja misao krene ili stane, nailazi na
verne i cutljive mostove kao na vecitu i vecno nezasicenu ljudsku zelju
da se poveze, izmiri i spoji sve sto iskrsne pred nasim duhom, ocima i
nogama, da ne bude deljnja, protivnosti ni rastanka.

Tako isto u snovima i proizvoljnoj igri maste. Slusajuci najgorcu i
najlepsu muziku koju sam ikada cuo, odjednom mi se ukaza kameni most,
presecen po polovini, a izlomljene strane prekinutog luka bolno teze
jedna ka drugoj, i poslednjim naporom pokazuju jednu mogucnu liniju
luka koji je nestao. To je vernost i uzvisena nepomirljivost lepote,
koja pored sebe dopusta jednu jedinu mogucnost: nepostojanje.

Naposletku, sve cim se ovaj nas zivot kazuje – misli, napori, pogledi,
osmesi, reci, uzdasi – sve to tezi ka drugoj obali, kojoj se upravlja
kao cilju, i na kojoj tek dobiva svoj pravi smisao. Sve to ima nesto da
savlada i premosti: nered, smrt ili nesmisao. Jer, sve je prelaz, most
ciji se krajevi gube u beskonacnosti, a prema kom su svi zemni mostovi
samo decije igracke, bledi simboli. A sva je nasa nada s one strane.

---------------------------------------------------------------------------------------------------
---------------------------------------------------------------------------------------------------

Ex ponto


Jeli vam se dogodilo da vam uzmu sve - a sta se covjeku ne moze
uzeti? - i da vam na dusu poloze tesku odornu ruku i da vam uzmu
radost i vedrinu slobodna duha; i samu srcanost, koja ostaje kao
poslednji ocajni dar sudbine, da vam uzmu i da ucine od vas nijemo
prerano ropce?


Kud sam ja sve lutao?
Kud su padale moje teznje, koliko posrtao, koliko bludio u
mislima i grijesio u zivotu! - Kako da vam kazem kad to i rodjeno
moje sjecanje zaboravlja! Oholost me je nosila kao vjetar. Oganj
kojim mi je sagarala dusa nije me izjedao nego mi je davao snagu
i zamah.
Na borbe svijeta ja sam gledao kao sto se s vedra visa gleda
na magle koje se nadvijaju po dolinama.
Bio sam nijemi, oholi gost zivota.


Nisam imao suhe kore hljeba ni suze da je pokvasim i, isplakavsi
je, da mi lakse bude. Gladnu mi je bilo zima, bolio me je sram i
moj i tudji, i udarci i tragovi gvozdja na rukama.
Ko zna od srecnih i slobodnih sta je to samoca? Ni pauka nije
bilo da jednom bar potka moju samocu, a covjek cije sam korake cuo
pred svojim vratima bio je moj neprijatelj.


Ima neznana formula koja odredjuje odnos izmedju radosti i bola
u nasem zivotu. Stradanje i grijeh se upotpunjuju kao kalup i njegov
odljevak.
Zivot nam vraca samo ono sto mi drugima dajemo.


Sve je u meni mrtvo; tako mi je dobro.
Ne dopire do mene zvuk, umro mi je ocinji vid. Sve je ostalo za
velikom kapijom koja se zatvorila muklo za mnom. Izgubio sam sve i
nisam vise covjek nego nemirna besana misao koja je potonula i
pricutala se na dubokom dnu, a nada mnom su kao neprozirne zelene
mase voda, mir, daljina i zaborav.


Nisam ni pokusao da trazim. Sa najbeznadeznijm gubicima covjek
se najlakse pomiri. Zagledao sam se u tamno zelenu vodu. I u
slici izgubljenog prstena na pjescanom dnu bi mi jasan zivot
covjekov i mladost i ljubav kako se kida i gubi i prolazi, bez
nade i povratka.
Osjetio sam da sam se prerano odcijepio od ljudi, da sam
osamljen i nesrecan.


Kada nevolja poraste i stradanja zaredjaju, kad bol zaboli odvec
onda se u meni dusa okrene, ispuni me prkos i drska zlobna ravno-
dusnost i crni ponos onih koji odvise pate.


Kasno u noc. Danas sam cuo u razgovoru kako neko rece:" - - - on
i ne zna sta je prava sreca". Ne znam za koga je to receno. Ali
kako je jadan onaj koji je to rekao!
Ja ne znam sta je prava sreca, ali za to ja i sutim. Sutim o
svojoj sreci kao i o tudjoj.
Ljudi su u velikoj vecini, jadna stvorenja. Svoju srecu grade
na varkama, zlim ocima gledaju oko sebe.


Sad uvidjam: gubiti je strasno samo tako dugo dok se ne izgubi
sve, jer gubiti malo donosi zalost i suze, i dok god mozemo na
preostalom mjeriti velicinu izgubljenog tesko nam je, ali kada
jednom izgubimo sve onda osjetimo lakocu za koju nemamo imena,
jer to je lakoca prevelikog bola. Lagan sam, lagan da poletim!
Sve izgubljeno je u mojoj svijesti, samo bez tezine i gorkosti
zemaljskih stvari; ja imam opet sve sto izgubih, preobrazeno i
uljepsano - u sjecanju. I jos: ja imam veliku slobodu onog koji
nista nema i mir onog koji je prezalio i konacno se rastao.


Uvijek su noci bile mom zivotu kobne. Cuda su u meni nicala i
kaosi hujali. Obuzdavao sam velike strasti, bio bitke, trpio
poraze i slavio pobjede.


Od straha su ljudi zli i surovi i podli, od straha su darezljivi,
cak i dobri.
Sve se nizi visega boji. A onaj koji nema nikog da se boji taj
preza pred strahom kog mu radja njegova bolesna masta, jer strah
je kao zaraza koja ispunjava sve mozgove.


Zivot je dug i mucan, kako da ga prebrodim, kad na mene naidje
umor i zelja smrti.
- Nasloni glavu na cije rame, sij njivu i hrani svoju djecu,
potrpi i zivot ce proci.
Godina je duga i oskudna, kako da je predjem kad naidju zli
mjeseci?
- Pomisli da je bilo gorih i da ce doci bolje i pretpi; godine
brzo prolaze.
Mjesec je dug i tezak, kako da ga prezivim kad mi dotezaju brizni
dani bez kraja?
- Mjeseci se izmenjuju, prolaze brzo, a s njima i brige.
Dan je dug i siv, kako da ga podnesem kad me zamori i rastuzi?
- Dani teku brzo. Potrpi! Donijece radost i odnijeti bol.
Sati su dugi i neveseli, kako da ih premetnem kad donesu strah
i zalost sa sobom?
- Brzo iskucavaju sati; radi i zaboravljaj, imaces miran san i
radosno budjenje.


Ovo je od svega najteze: kad se osjeti, da se je zaslo daleko,
da se je na mjestu na koje se ne spada, da su dani koji prolaze
zaludni, da izgubljeno vrijeme place. Ja taj osjecaj kazujem
prosto i mozda nejasno, ali on mora da je dobro poznat ljudima
koji nisu nasli svog mijesta ili su ga izgubili.


Svejedno je koja je vasa istina, glavno je prenesite je kroz
svoj zivot kao svetinju i ne iznevjerite dusu svoju nikad.

- Sta si vidio u ljetni dan, sine moj?
Vidio sam da je zemlja jaka i nebo vjecno, a covjek slab i
kratkovjek.
- Sta si vidio, sine moj, u ljetnji dan?
Vidio sam da je ljubav kratka, a glad vjecna.
- Sta si vidio, sine moj, u ljetni dan?
Vidio sam da je ovaj zivot stvar mucna koja se sastoji u nepravilnoj
izmjeni grijega i nesrece, da zivjeti znaci slagati varku na varku.
- Hoces da usnes, sine moj?
Ne, oce, idem da zivim.



Koga li ljubi sada ona mlada zena? Ona mlada zena koju sam nasao
jednog ljeta lijepu i dozrelu od sesnaest godina,prolazi
-Bog zna zasto-jutros mojim sjecanjem.

Koga ljubi sada ona mlada zena?

Jednom sam na maloruskoj ravni nasao crven i krupan cvijet:
njegova socna c`as'ka,kratka cvata,nudila je, u siroko rastvorenim
laticama,svoje nadrasle prasnike svim vjetrovima.

Koga ljubi sada ona mlada zena?

Nikad nije bilo izmedju nas rijeci(ja sam tesko i razumijevao njen
jezik) i nas odnos nije imao nikada odredjenog imena.
Pod zvijezdama sam je ljubio do umora i do ponoci sam lezao na travi,
s glavom u njenom krilu.


To je bila zena stvorena za ljubav i predavala se se nijema od
strasti i suznih ociju, sapcuci isprekidane rijeci o vjernosti.

Koga li sada ljubi ona mlada zena?

Ivo Andric je jedan od najboljih domacih pisaca ikada. Imam sve njegove knjige!